Djeca neba (Childred To Heaven) 1997

Žanr: drama/ porodični

Trajanje: 99 min

Postoji mnogo filmova koji djeluju sa svojom radnjom jednostavni za gledanje i ne daju priliku da se mozak prepusti nekom pretjeranom analiziranju. Često takva ostvarenja i znaju dati užitak ali opet unutar sebe, znaju sakriti i neku duboku suštinsku poruku koja može biti poslata svim gledaocima bez obzira kog uzrasta bili. Međutim, naići i pronaći takve filmove nekada je jako teško a gdje posebno da budu prihvatljvi na takav način gdje će duhovno stavljati izvan materijalnog što u savremenom potrošačkom društvu, teško dolazi do izražaja. Ali u moru onog što se servira na malim ekranima ili platformama za gledanje a gdje ne manjka nekih materijalnih stvari, nailazi jedan specifičan film koji dolazi iz Irana pod nazivom ’’Djeca neba’’. Ovaj film režisirao je a ujedno potpisuje i scenario Madžid Madžidi dok glavne uloge tumače: Mir Faruh Hačemijah, Nafise Džafar-Mohamadi, Reza Naži i Bahire Sadiki.

Inače film prati dječaka po imenu Ali (Hačemijah) koji tokom jednog dana odnese cipele svoje mlađe sestre Zahre (Sadiki) na popravku kod obućara. Međutim, Ali će tokom boravka u lokalnoj prodavnici izgubiti sestrine cipele a njih će slučajno pokupiti slijepi čistač ulica što će njegovu sestru ostaviti bez jedinih cipela usljed teške situacije u kojoj živi porodica. Ubrzo dvoje djece, odlučuje da o gubitku cipela, ne pričaju roditeljima posebno ocu (Nadži) koji teško zarađuje za život i nema uslova da kupi nove cipele ćerki. Kako se nebi uvukli u nevolje brat i sestra smisle jednostavan plan. Zahra će svakog jutra nositi Alijeve patike u školu, a zatim će trčati kući kako bi ih Ali mogao obuvati za školu popodne. Ali Zahra ne može uvek dovoljno brzo da trči, a Ali, koji je dobar učenik, upada u nevolju jer kasni na čas.

Ono što se može reći za ovo filmsko djelo je jedna rijekto viđena čistoća i naivnost koja je oslikana iz jedne dječije duše koja se u teškoj situaciji oslanjaju na svoju unutrašnju dobrotu bez pogleda na materijalne stvari. Ono što će jedan gledalac moći vidjeti u ovom filmu je jedno dječije lice i njegovu svakodnevnost da preživi u jednom siromašnom okruženju a gdje uz put, treba da sačuva dostojanstvo i pristojnost. Za ovaj film, svakako se može da će prosječnom gledaocu donijeti pred oči, neke drugačije vrijednosti u odnosu na ono što se moglo vidjeti kroz neka komercijalna ostvarenja  koja su odredila drugačiji pravac razmišljanja koje kreiraju raznovrsne savremene stvari, koje su zastupljene u jednom potrošačkom društvu.

Jednostavno, sve to u ovom filmu nestaje i nema izraz. Od pogrdnih riječi pa sve do promocije nekih bredova i slično a što se može čuti u filmovima sličnog žanra, jednostavno ovdje nestaje i sve se podređuje težnji da se izgradi neki drugačiji pravac razmišljanja. Za mnogu djecu pa i odrasle koji budu gledali ovaj porodični film koji će apsolutno držati pažnju od prve do zadnje minute, zaista će biti neobično što je radnja usmjerena na jedan predmet za koji mnogi smatramo da je neophodan. Međutim, za dječaka i djevojčicu u filmu, obuća u situaciji u kojoj žive, postaje poseban luksuz, gotovo neshvatljiv i pomalo smiješan za mnoge koji budu gledali ovaj film. Čak i u situaciji kada dječak izgubi cipele svoje sestre, njih dvoje pokušavaju ostvariti drugačiji pravac kretanja u svojim životima a da pri tom, a što bi mnogi smatrali da je normalno, zamole roditelje da nabave novi par cipela.

Iz vizure režisera, Ali i Zahra su primjer obične djece iz siromašne sredine koji su navikli na oskudicu i u toj uskraćenosti brojnim materijalnim vrijednostima grade drugačiji smisao života. Oni čak i nakon gubitka jednog para cipela, a što bi prosječan gledalac očekivao, ne osvrću se na potragu za nečim što je životna potreba dok uz put pokušavaju se prilagoditi novim okolnostima. U tim toplim scenama dječijeg naivnog ali simpatičnog razmišljanja, imamo pred sobom zanimljive scene koje se odvijaju na relaciji škola i ulica a gdje dvoje djece usljed nedostatka kvalitetne obuće, ne pokušava zapostaviti obrazovanje što se često ne dešava. Zbog čestog kašnjenja njegove sestre, stariji brat je uvijek primoran da kasni na na nastavu ali nikako ne želi da otrije šta je pravi razlog zbog čega se to dešava.

Međutim jedan par obuće ipak ostaje misija za Alija koji, ma koliko svjestan da živi u situaciji u kojoj se odjevni predmeti ne kupuju lako, ipak želi olakšati život svojoj sestri. Tako je u samom filmu, prikazana scena njegove borbe da učestvuje u jednom dječijem maratonu a gdje jedna od nagrada ostaju patike koje on želi istinski da osvoji. Ta borba jednog dječaka, dobro je oslikana i u samoj trci kao posljednjem pokušaju da se dočepa željenog trofeja koji treba da dobije trećeplasirani trkač. Zato je i sama scena jedna metaforička osnova borbenosti duha jedne osobe kojoj čak ni uspjesi lični ne znače ništa i jedno što daje utjehu je sreća drugih što u ovom slučaju treba da bude sreća sestre koja mora dobiti nove patike.

Fotografija na filmu dobijaju posebnu simplatiju i šarenilo boja. Kroz tu prizmu, oslikan je i život u jednom sirotinjskom predgrađu ali i sjaj koji daju gradska zona. To je posebno prikazano onog trenutka kada glavni junak zajedno sa ocem ode u elitne djelove grada, kako bi bili baštovani. Upravo tu će gledalac kroz objektiv kamere, jedan sjaj a koji može imati i poruku u kojoj je prikazano posmatranje iz perspektive običnog čovjeka koji živi na niskom standardu kao što su tu Ali i njegov otac. Čak i u toj situaciji gdje se ostvari povezanost sa jednom porodicom, gledalac neće vidjeti zgrožavanje i odbojnost bogatih nad siromašnim već jednu čistu bilskost i razigranost koja dolazi iz pespektive običnih dječaka a što je u slučaju Alija i bogatog dječaka u jednoj kući gdje će raditi njegov otac.

Film zaista ima jednu pedagošku osnovu i nije kao mnogi drugi porodični filmovi, koji djecu pretvaraju samo u obične zabavljače okružene materijalnim stvarima i sklonim da imaju klasične boljke jednog djeteta (sebičnost, razmaženost, zavist i druge osobine a koje se lako prenose i na ostale junake često odrasle). Jednostavno u ovom filmu, vidimo jednu čisti i istinsku ljubav brata i sestre, koje jedna naizgled obična situacija, dodatno poveže u cilju da prežive u novim okolnostima. Oni se u filmu jednostavno vole i poštuju a situacija u kojoj gube obuću ih ne tjera da se tuku ili da budu razmaženi već ujedinjeni.

Ovo ostvarenje nam pokušava poslati poruku kako je čistoća jednog nevinog dječijeg lica najveće bogatstvo i da određene materijalne stvari u određenim okolnostima, dodatno razvijaju plemenitost u jednoj duši. Interesantno je i to da je film ’’Djeca neba’’ bio i iranski kandidat za Oskara u kategoriji strani film a bio je i kandidat za Srebrenog kondora na filmskom festivalu u Argentini.

https://www.youtube.com/watch?v=dqxvZeQsVzY

Đorđe Čereković