Lilja zauvijek (Lilja 4-ever) 2002

Žanr: drama/ krimi

Trajanje: 109 min

Ocijena: 9/10

Trgovina ljudima je jedan izražen problem i o njemu se često priča kako kroz dokumentarne ali i igrane filmove. Međutim, obično takve teme ne budu u prvom planu i umjesto toga taj problem zamijeni zabava i uživanje onih koji koriste usluge seksualnih radnica. I danas prva asocijavija na Istočnu evropu, kod nekih ljudi pored kriminalaca, bude naravno i prostitucija zbog čega su takve osobe obično gledaju drugačije i u negativnom kontekstu smatrajući ih društvenim i nemoralnim marginama. Ipak za to su krivi dosta i pojedini komercijalni filmovi koji su kod ljudi pokušali probuditi lažni moralitet dok sa druge strane uopšte nisu pokušavali prikazati sav užas zbog kojeg su pojedinci bili promorani krenuti tim putem ili još gore u koji su na silu uvučeni. Upravo takvo ostvarenje pod nazivom ''Ljilja zauvijek'' kojeg je režisirao švedski reditelj Lukas Mudison koji je ujedno i scenarista. Glavne uloge u filmu su: Oksana Akinšina, Artjom Bogučarski, Elina Beneson, Lilja Šinkarjova, Pavel Ponomarjov, Ljubov Agapova.

Radnja filma prati šesnaestogodišnju djevojku Lilju (Akišina) koja živi u Estoniji u periodu nakon raspada Sovjetskog saveza. Ona je okružena siromaštvom kroz koje i sama prolazi i životom bez perspektive u isto tako jednakom društvu koje prolazi kroz tranzicijski period. Njena majka (Agapova) zajedno sa svojim novim dečkom saopštava Ljilji kako će napustiti zemlju i otići u SAD ali nju neće sa sobom povesti već je pozvati da dođe kada se tamo snađu. O njoj se nakon toga počne brinuti nezainteresovana tetka (šinkarjova) pri čemu je izbacije iz njenog stana i preseljava u manji stan koji je zapušten. Lilja većinu svog vremena provodi zabavljajući se sa svojom prijateljima Natašom (Beneson) i Volođom (Bogučarski) beskućnikom kojeg su roditelji izbacili zbog konzumiranja alkohola i droge. Kako bi zaboravili na svakodnevne probleme Lilja i Nataša odluče da izađu jedne noći u klub pri čemu Nataši jedna stariji muškarac ponudi novac za seks. U međuvremenu njen otac pronalazi novac a Nataša kaže da je to Liljin novac i raširi glasinu da je ona postala prostitutka. Ubrzo se Liljino finansijsko stanje pogoršava a sazna i da je se majka odrekla. Ona u očaju odluči spavati sa muškarcem za novac a tokom jedne noći u klubu upoznaje Andreja (Ponomarjov) koji se zaljubi u nju i ponudi joj odlazak u Švedsku. Ona na to pristaje ali kada napusti zemlju shvata da je prevarena i da je postala žrtva trgovine ljudima.

Sam scenario za film nastao je na osnovu istinitog događaja a vezan je za život Danguole Rasalajte, 16-godišnje devojke iz Litvanije čiji je slučaj dospeo na naslovne strane u Švedskoj 2000. Poznanik je pomogao Rasalajte da otputuje u Švedsku uz obećanje da će dobiti posao u Malmeu. Kada je stigla, čovek po imenu „Rus“, koji će postati njen makro, uzeo joj je pasoš i rekao joj da će morati da mu vrati 20.000 švedskih kruna za putne troškove zbog čega je bila primorana da se prostituiše sljedećih mjjesec dana. Pobjegla je iz stana u kom je bila zatočena u grubom predgrađu Arlov pri čemu se preselila u Malme i poslije tri mjeseca, dan nakon što su je silovali njen dečko i još dvojica muškaraca, 7. januara 2000. je skočila sa mosta i umrla tri dana kasnije u bolnici. Tri pisma koja je nosila sa sobom razotkrila su priču.

Sam film može se okarakterisati kao apsolutno brutalna priča sa potpunim elementom dramatičnosti koja vlada u scenama, dok se opisuje život glavnih junaka. Mnogi koji budu gledali ovo ostvarenje shvatiće ga kao osnovu za mijenjanje stava prema do tada postojećem narativu o prostitutkama kao onima koji su nemoralnog stava i skrnave božija pravila o moralu. Međutim, čak i sam film ima svoj mali religijski karakter koji prati glavnu junakinju. U nekim scenama možemo vidjeti gdje se ona moli pred nekakvom ikonom a sve sa ciljem da joj pomogne da se lakše nosi sa problemima. Čak i tokom filma ona ima svog anđela čuvara koji joj pomaže i usmjerava je na put spasa što opet daje taj Božji i religijski karakter kojim je režiser želio poslati poruku kako smo svi mi Božja djeca i kako smo svi sa njim povezani.

Neki lažni moralisti koji u sebi nose tkz. religijski karakter bi opisali ovaj film kao još jedan u nizu onih ostvarenja koji promovišu među mladima prostituciju i načinju temu o toj pošasti koja i danas postoji a protiv koje društvo ne želi da se bori. Naprotiv, ovaj film zapravo i šalje malu poruku u kojoj se govori o tome da je neophodno da se društva (posebno ona sa razvijenim socio-političkim okruženjem) ustanu i javno pokrenu borbu protiv trgovine ljudima. Pored toga ovim filmom se osuđuje i jedno okruženje u državi koje je ljude ostavilo bez perspektive i mogućnosti za život, primoravši ih da krenu na put koji nije prihvatljiv i moralan. Da je ovaj film popularan govori i to da ga koriste humanitarne organizacije u informativnim kampanjama protiv trgovine ljudima u različitim istočnoevropskim zemljama. U Moldaviji je Međunarodna organizacija za migracije dobila prava na distribuciju i organizovala projekcije kojima je prisustvovalo 60.000 ljudi, uglavnom mladih žena, ali i članova vlade.

Ono što svakako ostavlja šokantim u samom filmu a što režiser i stavlja u glavni plan, su uslovi života u kojima glavni junaci žive. Na jedan taman i depresivan način su prikazane ulice, kuće i stanovi koji su prljavi i zapušteni a u kojima je prikazano beznađe. U tim tamnim slikama, oslikana je svakodnevnica i glavnih glumaca, posebno mladića i djevojaka koji u aspolutnoj besparici i bezidejnoj situaciji kako popraviti svoje stanje, zabavu pronalaze u alkoholu i jeftinim drogama (kao što je lijepak koji je prikazan u filmu). U nekim segmentima u svom tom okruženju hladnoće i apatije, posebno je prikazan neobičan odnos dvoje glavnim glumaca Ljilje i Volođe pri čemu je iskazano njihovo prijateljstvo i sažaljenje. Nekako je u flimskim scenama ono skriveno i dešava se u mračnom stanu ili prostorijama napuštene vojne baze gdje živi Volođa, u kojima su skriveni i osamljeni pri čemu je jasno naznačena skrivena ljubav i empatija koje je sve suprotno onome što vlada u društvu koje ih okružuje.

Iako obično prozapadni fimovi mračan ton zadržavaju i svojim scenama kada prikazuju istočnu evropu dok se svjetliji ton naglašava u njihovim ili im bliskim zemljama to u ovom filmu nije slučaj. Sličan ton, pun depresivnih i mračnih slika, zadržava se i u djelu koji prikazuje Ljiljin novi život u Švedskoj gdje je završila kao žrtva trgovine ljudima. U tim scenama brutalnost kroz koje prolaze žrtve oslikane su veoma uznemirujuće posebno kada su u pitanju scene seksa i seksualnog nasilja pri čemu su u glavnom planu korisnici tih usluga. U svemu tome dodatno je oslikan i očaj žrtve koja se nalazi u jednon naderalnom paklu što kod gledaoca budi određene emocije prema žrtvi i njenom uništenom životu, za koje je najviše krivo okruženje i apatično društvo.

Zanimljivo je i to da scenario bio napisan apsolutno na ruskom jeziku a sve sa ciljem boljeg razumijevanja od strane pretežno rusko-estonskih glumaca ali i boljeg dočaravanja radnje film koji je smješten u istočnoj evropi. U samom filmu gotovo da u potpunosti glume osobe, bez apsolutnog glumačkog iskustva osim glavne junakinje koja je već imala iskustvo u filmu koji je snimila godinu dana ranije a koji ju je popularizovao u rodnoj Rusiji. Iako se radi o amaterima, oni su kroz svoje jednostavne emocione izražaje, apsolutno pokazali spremnost i odvažnost do dočaraju jednu artmosferu očaja i beznađa u kojem se nalazi jedno društvo.

Iako zbog te činjenice djeluje da je film nižerazredan i da neće ispuniti očekivanja gledalaca, to apsolutno prestaje samim tokom filma, koji kod gledaoca drži pažnju. Često u scenama, glavni akcenat stavljen na glumačka lica i njihove pokrete koji najčešće ne ostavjaju bez pažnje i kod mnogih će probuditi emocije uz dobru muzičku podlogu koja je u filmu zastupljena.

Možda djeluje prosto bez profesionalnih glumaca ali sve to pada u drugi plan ako se uzme da je glavni cilj filma poruka da je neophodno da se društvo a i sama sistemi u zemlji bore protiv trgovine ljudima. Može se reći i da je cilj samog ovog ostvarenja da nam pokaže i drugu stranu medalje koja sadrži surovost i brutalnost kojem su izložee žrtve i to bez ikakvog suštinskog scenskog uljepšavanja. Važno je napomenti i to da je film doživio veliku popularnost i da je prikazan na mnogim filmskim festivalima među kojma su oni u Veneciji, Vankuveru, Torontu i Londonu. Film je osvojio i nekoliko nagrada sa filmskih festivala širom svijeta, uključujući najbolji film na Međunarodnom filmskom festivalu u Gijonu.

Đorđe Čereković