Žanr: drama/ krima/ ratni
Trajanje: 119 min
Ocjena: 9/10
Borba za ,,iskrene'' patriotske stvari koje čovjeka na kraju izdaju i ne pruže mu nikakvu perspektivu i zadovoljsto, uvijek privlače pažnju mnogih filmskih stvaralaca i često plod njihovog rada. Takve filmove mnogi filmoljubci vole a posebna pažnja uvijek izaziva neka priča koja se zasniva na ratnom patriotizmu koji kasnije ne bude kvalitetno nagrađen od strane zemlje i društva za koju je ginuo, pri čemu se na kraju razočara. Mnogi su gledali film ,,Rođen četvrtog jula'' u kojem je na najbolji način prikazana ,,zemlja'' koja iskoristi čovjeka koji na kraju odlučuje postati aktivistka koji se zalaže za anti-ratnu politiku za koju je do juče ginuo pod pričom patriotizma. Ali postoje i oni filmovi u kojima gledamo slične protagoniste koji se suočavaju sa sličnim problemima pri čemu njihov bijes koji je izazvao društvo i zemlja, dodiruje samo dno očaja koji na kraju rezultira tragedijom. Upravo jedan takav film je i ,,Mrtvi predsjednici'' kojeg su režisirali braća Albert i Alen Hjuz koji također za ovaj film potpisuju i scenario a gl. uloge igraju: Lorens Tejt, Rouz Džekson, Kris Taker, Kit Dejvid i Fredi Rodrigez.
Radnja filma se dešava krajem 60-ih godina prošlog vijeka u Njujorškom predgrađu i prati mladog afroamerikanca Entonija (Tejt) koji završava srednju školu. On odrasta porodici srednje klase i pruža mu se prilika da upiše neki od fakulteta ali on nema interesovanje i više vremena provodi sa lokalnim sitnim kriminalcem Kribijem (Dejvid) i mašta o tome da služi u američkim marincima. On odmah nakon mature ostavlja roditelje i svoju djevojku Huanitu (Džekson) koja u međuvremenu ostane trudna i odlazi u Vijetnam gdje se suočava sa surovim i krvavim borbama. Nakon više od tri godine on se Entoni se vrati kući ali ga dočeka drugačiji svijet pri čemu ne uspijeva pronaći prikladan posao a njegovi prijatelji bivši vetrani odali su se drogi, što ga sve dodatno razočara . Zato se Entoni odluči na drastičan potez i sa svojim prijateljima, razradi će šemu kako ukrasti korištene novčanice, poznate kao “mrtvi predsjednici”, a koje vlada namjerava poslati na spaljivanje u Vašington.
Ovaj film na jedan solidan način uspio je da iskombinuje socio-krimi dramu sa elementom rata pri čemu je prikazao sav užas života sa kojim se jedan čovjek suočava. Traumatična iskustva i težko prilagođavanje jednog ratnog veterana koji na kraju bude primoran da radi u mesnici na jedan poseban način u ovom filmu je oslikalo kroz Entonijevo stanje. To je u filmu posebno prikazano u njegovom košmaru gdje možemo vidjeti meso koje obrađuje i krvave dijelove tijela njegovih saboraca, pri čemu na ovo kod gledalaca stvara asocijaciju da je život za veterana jedna teška klanica kako u ratu tako i poslije rata.
Možda se naizglen film, ne razlikuje od mnogih sličnih njemu gdje smo i ranije mogli vidjeti slične sudbine, gdje imamo čovjeka bez perspektive koji živi u teškom okruženju okruženog lošim standardom kojeg prate kriminal i narušeni porodični odnosi. Ali ipak ono što ga razlikuje od ostalih filmova jeste to što rasizam koji dodatno pojačava taj stepen socijalne ugroženosti i nejednakosti. Iako djeluje da mnogo spojlujem film, taj termin rasizma posebno je primjetan na kraju filma gdje se može vidjeti i dosuđena kazna zbog koje će svaki gledalac (koji bar malo poznaju odnose afroamerikanaca i bijelaca) biti revoltiran onom što je vidio i donijeti jasni hipotezu kako su oni bijelci ugnjetavači jer nisu dali svima jednaka prava.
Sam naziv filma ,,Mrtvi predsjednici'' ne asocira samo žargon kojim se označava spaljivanje novčanica već prikazuje i unitarnje razočaranje jednog čovjeka i patriote koji na kraju diže ruke od države i njenih načela i cijele njene kulture i prošlosti za koju se borio i koju je branio u tuđoj zemlji jer ga je ta ista zemlja izdala u miru. U filmu je primjetan i određeni prikaz socijalnog bunta afroamerikanaca zbog rasne segregacije tih godina pri čemu se sve to stapalo sa anti-ratnom propagandom pri čemu u filmu možemo vidjeti i blagu promociju komunizma kod pojedinih afroamerikanaca.
Ono što je naizgled interesantno je što ovaj film ima neku skrivenu kombinatoriku i uspio je spojiti dva filmska podžanra u kojima je opisan život afroamerikanaca a to su ,,hood'' filmovi koji 90-h postajali se popularniji i ,,blaxplotation'' podžanra koji je posebno bio popularan 70-ih. Čak i ovo filmsko ostavrenje može se reći da je jedan ,,remake'' 70-ih godina u kojima je kroz ulice, odjeću, muziku, automobile kao i težak život sa kojim se afroamerička populacija suočava, uspio dočarati jedno prošlo vrijeme.
Sve u svemu film je jedan solidan prikaz klasične deža vu priče u kojoj vidimo očajan i težak život jednog ratnog veterana i njegovih prijatelja i porodice pri čemu u cijeloj situaciji imamo i primjenju rasizma koja donosi priču o očaju i razočarenju koje na kraju rezultira tragediji koja šalje tipična anti ratna ali socijalna priča.
Đorđe Čereković
Kommentare