Žanr: komedija/ drama/ romansa
Trajanje: 82 min
Ocjena: 10/10
Iskreno od mnogih evropskih zemalja malo kada se šta može čuti iz Finske a još manje pojedinci da šta i pogledaju kada je u pitanju sama kinematografija. Iako je ova zemlja poznatija po Djeda Mrazu, Nokiji, dobrom sistemu, sreći i drugim ascoijacima ipak ima i vrijedna ostvarenja kada je u pitanju film. Jedan od tvoraca koji su popularizovali sedmu umjetnost ove zemlje je svakako Aki Kaurismaki a njegova ostvarenja već decenijama privlače pažnju zbog svog socijalnog tona koji odiše iz njegovih filmova. Nakon nekoliko godina pauze poznati režiser se ponovo vratio sa svojim novim desetim rediteljskim ostvarenjem a u pitanju je film Palo lišće za koji Kaurismaki potpisuje i scenario. Glavne uloge u ovom filmu tumače Alma Poysti, Jussi Vatanen, Janne Hyytiäinen, Nuppu Koivu.
U centru pažnje ovog filma pratimo dvoje ljudi Ansu (Poysti) i Holappa (Vatanen) koji žive dosadan i depresivan život u Helsinkiju. Njihovi životi isprepleteni su i gubitkom poslova i teškim snalaženjem u društvu dok istovremeno Holappa ima i sklonost da pije. Njih dvoje sasvim slučajno se susretnu tokom noći u jednom baru a ubrzo potom odluče i da izađu na film i kafić kako bi se između njih probudila ljubav. Međutim tu se pojavljuju i prepreke jer je Holappa izgubio Ansin broj telefona a jedno drugog nisu pitali za ime što dodatno predstavlja komplikaciju koja ih sprečava zajedno sa Holapinim akoholizmom da budu zajedno.
Inače novi Kauristmakijevo film jošje jedan u nizu filmova koji pripadaju tkz. ''proleterskoj trilogiji'' u kojoj se već nalaze ranija njegova ostvarenja ''“Sjenke u raju”, “Ariel” i “Djevojka iz fabrike šibica”. I ovog puta u centru pažnje su ''proleteri'' i ljudi koji se nalaze na dnu margine a gdje gledalac posmatra njihove izgubljene i dosadne živote i njihov svakodnevnu borbu u društvu usljed loše plaćenih poslova i borbe da ispune svoj život. Nekako se kroz ovaj ali i ranije projekte pokušali pokazati one ljudske ličnosti koje se često ne pojavljuju u filmovima a gdje se uglavnom pronađu osobe koje rade neke kancelarijske ili druge vidove poslova dok su svi ostali skrenuti na marginu društva.
Za ovaj film može se reći da je jedna pomalo iskrivljena romansa koja je ovjekovječena tragedijom a koju je na svoj univerzalan način dočarao reditelj, pokušavajući prikazati stanje modernog otuđenog društva koje je ispunjeno nesrećom te pokušava na sve načine pronaći utjehu u modernog dobu. Od samog početka možemo primjetiti daj dašak nostalgije koji vlada u Kauristmakijevim scenama a koje će čovjeka na trenutak učiniti apsolutno depresivnim jer su pune mraka, tjeskobe i zagušenosti koja je oslikaana posebno u zatvorenim prostorima u kojima dominira mrak. Nekako i na taj način je pokušana da se prikaže razmišljanje prosječnog čovjeka u današnjem vremenu a gdje kroz objektiv kamere kao da nam se šalje psihološka poruka prvog lica jednog prosječnog bića. Zbog takvog stila snimanja pojedinci će steći utisak da gledaju film iz 2003 ili čak možda iz 1993.godine a ne iz 2023. godine.
Film oslikava tragikomediju jednog društva u kojem niko ne pronalazi zadovoljstvo i ne zna da se ispuni običnim stvarima. Tako u filmu možemo vidjeti glavne likove koji gotovo da i ne pokazuju osmjeh ili ga iskazuju veoma rijetko dok im se život nalazi u apsolutnoj kolotečini prepunoj razočarenja koja destuktivno uništavaju biće. Tu filmsku destrukciju i aspolutnu depresiju dočaravaju i loše vijesti koje su prikazane kroz radijsko izvještavanje o ratu u Ukrajini ili o naslovima crne hronike u novinama, što je opet jedan od režiserskih podsjetnika na to kako je javnost opterećena lošim vijestima koje samo produbljuju njihovu depresiju i razočaranje. Tu su naravno i tužne pjesme koje se mogu čuti u baru ili čak tokom karaoka na koje glavni glumac u trenutku ne želi da ide a kasnije će se ispostaviti važne za njegovu dalju sudbinu. Pojedine navike koje npr. glavni junak Hopala posjeduje kao što je alkololizam dodatno urušavaju normalan tog života a u filmu možemo primjetiti da on na svakom mjestu posjeduje po jednu ''flašu'' koja ga na trenutak uveseljava ali s druge strane mu nedopušta da pogleda u realnom okruženju i vidi zadovoljstvo koje mu se nudi a usljed čega gubi i ljubav kao i poslove.
Posmatrajući scene samog filma, možemo primjetiti da režiser potencira tu jednu nostalgičnu scenu u kojoj dominira prošlost. Od samog enterijera objekata u kojima dominiraju stari plakati filmova i muzičkih albuma pa sve do svjetlećih reklama na poslovnim objektima, odjeće ili pojedinih predmeta kroz samu scenu koja nema dovoljno svjetline, daje nam na trenutak jednu sliku kao da gledamo stare fotografije iz starog albuma. Da se u filmu ne pokavljuje laptom, čitač kreditnih kartica, noviji automobili i još neke savremene stvari, na već sve ranije nabrojeno, poslio bi da gleda film koji oslikava period 70-ih ili 80-ih godina prošlog vijeka. U filmu se kroz dijaloge koji za pojedince djeluju siromašno a gdje ih glumci izvode nekako nezainteresovano možda ne iskrazuje neka dubokoumna filozofija ali opet ističe neka unutrašna jednostavnost i pomalo grubost koja je oblikovala glavne junake ali koji opet ne gube osjećaj i uprkos nekim lošim okolnostima pokušavaju pronaći mjesto jedno kraj drugog.
Treba napometi i da je ovaj film dobitnik specijalne nagrade žirija 76. Međunarodnog filmskog festivala u Kanu a već je poprimio simpatije publike tako što je osvojio i još nekoliko nagrada. Vjerovatno je riječ o tom nekom univerzalnom i orginalnom prikazu ljudske svakodnevnice koja nas često okružuje a koja se krije unutar običnog čovjeka koji su kao i glavni junaci usamljeni i bez nekom smisla da pronađu sreću i zadovoljstvo. Vjerovatno će ipak mnoge na kraju oradovati optimističan kraj koji nam ipak pošalje poruku da je bitno pozitivno razmišljati i da veselje uvijek pobijedi tugu i razočarenje.
Sve u svemu riječ o jednoj dubokoumnoj i psihološkoj tragikomediji modernog doba u kojoj se krije žudnja za prošlim danima kada je bilo više sreće i zadovoljstva a koje je djeluje se, isčezlo. Sigurno je da će običnog čovjeka ovaj film malo i razočarati jer nije vidio neku posebnu strast već više hladnoću u spajanju dvoje ljudi koji ipak i nisu toliko hladni i bez smisla da vole već ih težak život i okruženje u kojem su odrasli tome nisu naučili. Svakako je da će ovaj film i kroz dalju budućnost privlačiti pažnju gledalaca da više obrate pažnju ne samo na Akija Kauristmakija već i na finsku kinematografiju.
Đorđe Čereković
Comments