Žanr : drama / krimi
Trajanje : 90 min
Ocjena : 8/10
Mnoge privlače filmovi gdje se kao gl.akteri nađu ljudi koji iz određene frustracije i bijesa čine određene osvetničke pohode prema onima koji su ih maltretirali ili nekog njihovog najmilijeg. ,,Vigilant“ fimovi su uvjek bili privlačni ljubiteljima koji vole dobre i napete scene u kojima se gl.junak odlučno suprostavlja svojim neprijateljima što ga automatski prikazuje kao heroja i idola koji se odlučno suprostavlja nevoljama. Ipak postoje i oni koji nisu u kao što su oubičajni koje smo imali priliku da vidimo a koji su bazirani na opštem psihološkom principu obostranog nasilja. Takav je i ovaj britanski film ,,Pokojnikove cipele“ (Dead man’s shoes) kojeg je režisirao Šejn Medouz (Shane Meadows) poznat po filmski ostvarenjima (Ovo je Engleska (2006), Soba za Romea Bassa (1999), Bilo jednom na srednjem zapadu (2002)). On potpisuje i scenario za film zajedno sa Pedijem Konsidinom (Paddy Considin) koji igra i gl.ulogu u filmu. Ostale uloge igraju Tobi Kebel (Toby Kebbell), Geri Streš(Gary Stretch) inače bivši britanski bokser i top model.
Film prati Ričarda (Konsidin) bivšeg vojnika koji se vraća u svoj mali provincijski gradić sa motivom kako bi pronašao ljude koji su zlostavljali njegovog mentalno zaostalog mlađeg brata Entonija (Kebel). U početku on želi zastrašiti okolne nasilnike ali to pomalo kreće u krvavi osvetnički pohod iza kojeg ostaju smrt kao i strah koji uplaši nasilnike ali i samog Ričarda koji se teško nosi sa tim.
Film sam po sebi je jedna napeta psihološka krimi drama ali ipak u svemu tom ipak u filmu, posebno preovladava drama koja nekada dobijai naznake trilera. Ovo ostvarenje po mnogo čemu je različito od ostalih ,,vigilant“ filmova koje su mnogi ljubitelji akcije, krimija ili trilera imali priliku gledati a čemu je režiser i htio staviti akcenat pri čemu je htio da odudara od nametnutog ,,hollywoodskog“ komercijalog stila. U filmu možemo vidjeti da scenario sadrži lijep krajlolik koji je ispunjen lijepom prirodom i mirnoćom koju sadrži jedno mirno i dosadno mjesto koje je prikazano u često svijetlim i opuštenim prikazima koji bi inače bili turobniji i mračniji. Sam takav scenario djeluje nekako neobično ali ipak, ostavlja pažnju koja ostaje konstantno kod gledaolca koji često ostaje u nekim trenutcima zbunjen i iznenađen. Sve ovo doprinosi jednom osjećaju i poigravanju koje režiser želi da ostavi kod gledalaca koji u početku vide mir i spokoj kroz prirodu, koja se narušava nasiljem, što nekada sistemacki prikazuje čovjekovu dušu.
Svakao još jedna upečatljiva uloga u samom filmu su i glumci koji će kog gledalaca ostaviti možda i malo razočarenje jer djeluju svi potpuno antipatično i kao potpuno različiti od hajmo reći ,standardnih prikaza nasilnika i osvetnika. Ipak kao što sam već i naveo to je jedan prikaz koji odudara od standardnog, tako da možemo vidjeti prikaze ljudi koji više nekada djeluju smiješni i naizgled smušeni i ljudi sa običnim prikazima lica za koje bi se moglo reći da nebi mogli ubiti ni mrava. Jedini koji donekle opravdava ona j standardni prikaz je gl.negativac i vođa nasilnika Soni (Streš) koji u jendom trenutku i djeluje kao neki uobičajni negativac iz britanskih krimi filmova ali i to ipak ostaje u sjeni pred ostalima koji naizgled djeluju obično i naivno.
Od svih uloga ipak glavni glumac nosi teret cjelog filma zbog kojih i naslov ,,Pokojnikove cipele“ i nosi neku simboličku formu. On filmu i jeste prikazan kao osvetnik ali ipak kao onaj osvetnik koji je svjestan da njegovi postupci izazivaju samo jedan dodatni krug nasilja. On je prikaz jednog razjarenog bijesa koji naizgled djeluje mirno i staloženo ali koji zbog nekontrole i nerazmišljanja krene u osvetnički pohod sa kojeg nema povratka. U tom i leži suština ,,pokojnika koji hoda“ jer je on nasiljem i ubistvima prestao da bude uobičajen čovjek sa moralnim normama i dobrotom koje su umrle i nestale od trenutka kada je krenuo u osvetu.
On je prikazan kao zvijer koja je zbog postupaka drugih isfrustrirana i natjerana da izvrši tako nešto što zbog čega postati isto što i oni a možda čak i gori od njih, što će u samom filmu i sam, u jednu ruku istaknuti. Sama ubistva koja čini djeluju ne dolaze u scenariju do značaja i nekada djeluju amaterski urađeno jer režiser nije želio staviti akcenat na sam čin nasilja već se želio samo posvetiti pshiološkoj formi koja krasi gl.junaka. Takav prikaz koji nam predstavlja gl.junak ukratko nam šalje poruku kako nasilje ne vodi ničemu i kako samo narušava standardne norme koje nestaju kada jednom stupimo na put nasilja i uništenja. Sam film kao i uloga koju je ostavrio Pedi Konsidin podsjeća na film Taksista koji se bavi ljudskim traumama i urušenim stanjem koje eksplodira pod situacijom koja vlada u okolini.
Ovo je jedan može se reći zaista, kao što sam već rekao, nestandardan film osvete u kojem nailazimo na jedno narušeno stanje koje se preispituje a koje u običnim i komercijalno uspješnim filmovima rijetko kada možemo vidjeti. Film je jedan kompletan prikaz duševnog stanja čiji mir bude narušen bijesom koji vodi u nerazmišljanje i uništenje samog sebe i ostalih oko tebe.
Đorđe Čereković
Comments